SKENDER BAJROVIĆ
 

Skender Bajrović rođen je 7.VI 1955 u Gusinju (Laze Bajrovića). Osnovnu školu započeo je u zavičaju, a nastavio i završio na Cetinju, gdje mu se porodica preselila. Kao učenik osmog razreda osnovne škole na Cetinju imao je samostalnu izložbu i od Skupštine opštine dobio stipendiju da nastavi školovanje. Godine 1971. porodica mu se seli u Skoplje u kome žive do 1976. godine. Bajrović je studirao slikarstvo na Pedagoškoj akade­miji u Ljubljani a zatim na Visokoj pedagoškoj akademiji u Rijeci. Živi u Ljubljani, gdje se afirmisao kao umjetnik ali i likovni pedagog. Imao je 28 samostalnih izložbi u Sloveniji, Makedoniji, Austriji, Italiji...
Član je više slovenačkih likovnih udruženja, kao i Društva likovnih umjetnika Koroške (Austrija). O njegovom likovnom djelu objavljene su brojne kritike u zemlji i inostranstvu. Jedan je od osnivača Zavičajnog društva Plavljana i Gusinjana u Sloveniji »Izvor« i njegov dugogodišnji predsjednik, kao i glavni urednik istoimenog lista.
 

***

U Ljubljani, u ateljeu poznatog (slovenačkog) umjetnika i likovnog pe­dagoga, Skendera Bajrovića, shvatio sam koliko mi je bliska misao F. Ničea da »treba proniknuti u slikara da bi se razumjela slika«. Jer, Bajrovićeve slike, ma koliko pripadale apstraktnom ekspresionizmu i odražavale mo­derna estetska strujanja, prepoznao sam kao drage i »već viđene« prizore umjetnikovog i moga zavičaja – Gusinja. Bilo mi je, dakle, lako »proniknuti u slikara« čija su kula i moja kuća u istom sokaku, odvojene (povezane) baštom širokom nekih tridesetak koraka. Rasli smo u istim socijalno-ambi­jentalnim uslovima, u najljepšem prirodnom okruženju, vaspitavani na istim etičkim principima i bogatom duhovnom nasljeđu, živjeli u nacionalno i vjerski izmiješanoj sredini, poznatoj po skladnim međusobnim odnosima.

I sudbina nam je, kao i većini Gusinjana, slična. Iz zavičaja se odla­zilo, ali se od njega nikad nije odvajalo. Zavičaju se neprestano vraćalo, s protokom godina sve više i češće. Na kraju – zauvijek.

To nas vode zovu, zavičajne – zapisao sam u prologu svoje knjige Neko zove, objašnjavajući magičnu moć gusinjskih rijeka koje su, siguran sam predodredile i umjetničku sudbinu Skendera Bajrovića. Doživljaji i slike iz đetinjstva, zna se, najintenzivniji su i najduže se pamte i traju. Odrastati između Grnčara, Ljuče, Vruje, Dolje, Ilinke i Grlje, pored Ali-pašinih izvora i brojnih potoka, jaža, jazeva, vada i vrela – zapinjati vrše u brzacima, virovima ili u kanicama rukama hvatati pjegave potočarke, gasiti žeđ hladnom i bistrom, kao jamuža pitkom i zdravom vodom, s planinskih lazeva i visova gledati zelenu dolinu prošaranu đerdanima rijeka čije se boje prelamaju i mijenjaju zavisno od doba dana, a snaga, ljepota i tok od
promjena u prirodi – znači i svjesno i podsvjesno, nositi, osluškivati i prepo­znavati u sebi i svojoj životnoj filozofiji, uticaj »modrih rijeka«. Potvrđuju to i Bajrovićeve slike, najviše one iz ciklusa »Voda… Voda… Voda (Wa­sser)«, koje bogatom asocijativnošću, snažnim i ekspresivnim, koliko i lir­skim izrazom, slojevitošću simbolike i metaforike, univerzal­nošću poruke, (oslobođene nekadašnjih vodotoka i obala), predstavljaju umjetnička djela koja zadovoljavaju visoke estetske kriterijume, čineći da ih kao svoje pri­hvate i oni koji im ne znaju »izvore«; oni koji Bajrovićeve slike doživljavaju na pravi način – kao umjetnikovu, ali i svoju priču o Vodi – tom prvom ogledalu u kome je čovjek ugledao svoj lik, o Vodi kao govoru Prirode, o njenom žuboru koji je Prirodi što i ljudima govor, o Vodi koja je i pjesma i priča, usklađenost zvukova i boja, o Vodi koja daje život svemu; pored koje se najljepše sanjari ali i najdublje misli, pored koje drveće najbrže i najbuj­nije raste, nad kojom ptice najradije lete i najljepše cvrkuću, podešavajući svoju pjesmu prema »notama vode«.

Što je moj odnos prema Bajrovićevim slikama i takav i drukčiji – raz­log je, naravno, emotivne prirode, oslonjen i na poruku Gastona Bašlara »Ako hoću da proučavam život slike vode, moram, dakle, da glavnu ulogu dam rijeci i izvorima rodnog kraja«. Čini to i Skender Bajrović, koji je svuda kuda ga je životni tok nosio – čuo klokot izvora iz Laza Bajrovića, romor Bistričice i grgor Grnčara, slušao glasove zavičajnih rijeka (iste kao »vlastite unutrašnje glasove« o kojima govori O. Kokoška), koji su ga uspavljivali ako je budan, budili ako spava, izazivali i nadahnjivali da ne ispušta kičicu iz ruke, hitajući da institktom rođenog umjetnika »uhvati neuhvatljivo«, da na platno prenese očaravajuće trenutke kad se na površini, ali još više, u tajan­stvenim dubinama Gusinjskih Voda, kao pod fluoroscentnom svjetlošću ili fosforocentnim ozračjem, uzburkaju, razigraju i rasplamsaju boje, pokazu­jući svoju moć, uzbuđujući nas, zadivljujući snagom i oplemenjujući ljepo­tom, mameći da se vratimo zavičajnim rijekama. I svi koji su na njihovim obalama ugledali svijet – to i čine, neki prije, neki kasnije; svi sa istom, neodoljivom potrebom i ljubavlju, ali niko tako plodotvorno i korisno i za zavičaj, i za svoje stvaralaštvo – kao umjetnici. Kao Skender Bajrović koji se u svom ljubljanskom ateljeu, među slikama Giz ciklusa »Voda, Voda, Voda« osjeća kao da je u svome Gusinju. Gledajući ih, isti osjećaj imao sam i ja.

Zuvdija HODŽIĆ


SLIKE